Top 15 zastrašujućih zvukova i njihovi učinci na mozak

📖 Vrijeme čitanja: 7 min i 51 sek

Zvuk može imati dubok utjecaj na ljudsku psihologiju. Od instinkata za preživljavanje koje pokreću glasni, alarmantni zvukovi do suptilnih, ali uznemirujućih tonova koji podižu razinu tjeskobe, određeni zvukovi imaju jeziv učinak na naš mozak. U ovom ćemo članku istražiti najstrašnije zvukove na svijetu, objašnjavajući zašto izazivaju tako intenzivne reakcije zadubljujući se u zvučne frekvencije, psihologiju i instinktivne reakcije mozga.

No, hajde prvo staviti svu ovu užasavajuću buku u psihološku perspektivu.

Filmski pristupi zastrašujućim zvukovima

U horor kinu, dizajn zvuka jedan je od najmoćnijih alata za izazivanje straha i neizvjesnosti. Filmski redatelji koriste niz tehnika za manipuliranje zvukom kako bi intenzivirali emocionalni doživljaj. Niskofrekventni zvukovi poput tutnjave ili dubokog zujanja često se koriste za stvaranje osjećaja nelagode, čak i ako izvor zvuka nije odmah jasan. Ovi niskofrekventni tonovi jedva su primjetni, ali izazivaju fizički osjećaj koji pojačava strah i tjeskobu. Redatelji horora također često koriste tišinu, dopuštajući mirnim trenucima da izgrade neizvjesnost prije nego što iznenadna, glasna buka (prepad od skoka) šokira publiku.

Osim toga, nelinearni zvuk - šumovi koji ne slijede predvidljive obrasce, poput iskrivljenog šapta ili disonantne glazbe - mogu dezorijentirati gledatelja i izazvati nelagodu. U klasicima kao što su The Shining i Psycho, kreštave violine ili jezive promjene tonova povećavaju emocionalni intenzitet stvarajući slušni stres. Filmaši se također igraju s dijegetičkim i nedijegetičkim zvukom. Na primjer, lik može čuti škripu poda, što je dijetetski (dio svijeta filma), ali taj zvuk može biti pojačan ili izobličen za iskustvo publike, čineći ga uznemirujućim. Horor filmovi se oslanjaju na iskorištavanje tih slušnih znakova kako bi inače svakodnevne zvukove pretvorili u instrumente straha, uranjajući gledatelja u atmosferu filma.

Zašto ljudi vole gledati horor filmove

Unatoč strahu i tjeskobi koju horor filmovi izazivaju, mnoge ljude privlače. Psihološki, gledanje horora omogućuje pojedincima da iskuse strah u kontroliranom okruženju. Ovaj osjećaj kontrole je kritičan jer mozak zna da je strah simuliran i može sigurno istražiti intenzivne emocije bez stvarne opasnosti. Amigdala — odgovorna za obradu straha — postaje vrlo aktivna tijekom horor scena, otpuštajući adrenalin i endorfine, iste kemikalije povezane s odgovorom na borbu ili bijeg. Ovaj val adrenalina stvara uzbuđenje koje neki ljudi smatraju uzbudljivim. Tijelo također proizvodi dopamin, dajući mozgu ugodan osjećaj nakon što prijetnja (u ovom slučaju, horor film) završi.

Štoviše, horor filmovi gledateljima daju priliku da se neizravno suoče sa svojim tjeskobama. Neki psiholozi sugeriraju da horor filmovi nude oblik emocionalne katarze, dopuštajući ljudima da procesuiraju duboko ukorijenjene strahove ili društvene probleme u metaforičkom smislu. Na primjer, film o zombijima može odražavati strahove od pandemije ili kolapsa društva. Drugi uživaju u užasu jer djeluje kao 'sigurni strah', gdje se pojedinci mogu povezati preko zajedničkih iskustava straha, jačajući društvene veze. Paradoksalno, gledanje nečeg zastrašujućeg u grupnom okruženju zapravo može potaknuti osjećaj sigurnosti i zajednice. Kombinacija emocionalnog oslobađanja, traženja uzbuđenja i društvenog povezivanja objašnjava zašto horor filmovi imaju vjernu bazu obožavatelja, unatoč njihovoj često zastrašujućoj prirodi.

A ako se usuđujete nastaviti, nastavimo s grafikonom. Evo 15 najstrašnijih zvukova.

1. Screams of Distress

Krikovi - bilo ljudski ili životinjski - univerzalno su zastrašujući.Oni pokreću trenutnu reakciju borbe ili bijega, jer mozak povezuje vriskove s opasnošću ili nevoljom. Razlog zašto su krikovi toliko alarmantni leži u njihovom specifičnom frekvencijskom rasponu (između 30 i 150 Hz) i grubim, nepredvidivim modulacijama koje ih čine uznemirujućima. Evolucijski smo podešeni tako da reagiramo na te visoke, prodorne zvukove jer oni mogu signalizirati neposrednu prijetnju.

Učinak na mozak: Kad čujemo vrisak, naša amigdala - moždani centar za obradu straha - zasvijetli, izazivajući val adrenalina i kortizola. Ova brza reakcija priprema tijelo ili da pobjegne iz situacije ili se izravno suoči s opasnošću.

2. Škripa vrata ili podova

Spora, namjerna škripa vrata ili podne ploče sinonim je za neizvjesnost i strah u horor filmovima. Ti su zvukovi često jezivi jer su niskofrekventni, nestrukturirani šumovi koje naš mozak teško predvidi. Nepredvidljivost škripavih zvukova stvara osjećaj predosjećaja, jer te zvukove povezujemo s nečim tajnim ili prijetećim što vreba u blizini.

Učinak na mozak: Niskofrekventni zvukovi aktiviraju moždane krugove straha, posebno u subkortikalnim regijama, zbog čega se osjećamo nelagodno. Naš mozak tumači škripanje kao potencijalni znak da se nešto ili netko potajno kreće, povećavajući našu svijest o okolini.

3. Šaputanje u tami

Šaputanje, osobito u mračnom ili nepoznatom okruženju, može biti duboko uznemirujuće. Šaputani zvukovi često odaju tajnovitost ili nepoznatu prisutnost i obično su pojačani u tihim okruženjima. Zbog svoje tihe glasnoće, šapat nas tjera da se više usredotočimo na zvuk, čineći nas svjesnijima svoje ranjivosti.

Učinak na mozak: Šaputanje aktivira slušni korteks i uključuje zrcalni neuronski sustav mozga, što nas tjera da instinktivno pokušavamo razumjeti poruku. Dvosmislenost šaputanja, u kombinaciji s njihovom neposrednom blizinom našim ušima, stvara osjećaj intimnosti koji se može činiti prijetećim.

4. Infrazvučne frekvencije

Infrazvuk - zvučni valovi ispod 20 Hz - ne mogu se čuti, ali ih tijelo ipak može osjetiti. Ovi zvukovi niske frekvencije često se povezuju s prirodnim katastrofama, poput potresa ili vulkanskih erupcija, te su povezani s osjećajem straha. Poznato je da infrazvuk izaziva osjećaj mučnine, nelagode, pa čak i halucinacije u nekim slučajevima.

Učinak na mozak: Infrazvučni valovi mogu rezonirati s dijelovima ljudskog tijela, uključujući oči i unutarnje organe, što može objasniti zašto ljudi prijavljuju osjećaje užasa ili paranormalna iskustva kada su im izloženi. Mozak te osjete može protumačiti kao znak opasnosti, iako ne možemo svjesno čuti zvuk.

5. Iznenadni glasni udarci ili eksplozije

Iznenadni, glasni zvukovi poput praskova ili eksplozija osmišljeni su da nas prepadnu. Ovi zvukovi pokreću mehanizme preživljavanja mozga, budući da su nagle promjene u razinama zvuka često povezane s neposrednim prijetnjama. To je razlog zašto horor filmovi učinkovito koriste strah od skoka: iskorištavaju tendenciju našeg mozga da brzo reagira na nagle zvukove.

Učinak na mozak: Glasnoća i neočekivanost praska aktiviraju simpatički živčani sustav, izazivajući val adrenalina. Tijelo se priprema za borbu ili bijeg unutar milisekundi, čineći ove zvukove i fizički i psihički uznemirujućima.

6. Brujanje električnih uređaja (elektromagnetski šum)

Tiho, kontinuirano zujanje, često od električnih uređaja ili strojeva, može uzrokovati da se ljudi s vremenom osjećaju nemirno.Taj je zvuk često monoton i uporan, pa ga mozak teško može ignorirati. Neki znanstvenici vjeruju da ova vrsta buke remeti prirodne ritmove mozga i može uzrokovati umor, tjeskobu ili čak glavobolju.

Učinak na mozak: Konstantni niskofrekventni zvukovi mogu pretjerano stimulirati slušni sustav mozga, stvarajući oblik osjetilnog preopterećenja. Nemogućnost bijega od ovih frekvencija može dovesti do nelagode i nelagode, pridonoseći općem osjećaju tjeskobe.

7. Režanje životinja

Duboko, grleno režanje predatora jedan je od najprimitivnijih zvukova koji kod ljudi mogu izazvati strah. Režanje signalizira agresiju ili neposrednu opasnost, a naš mozak instinktivno reagira kako bi nas zaštitio od potencijalnih prijetnji. Niske frekvencije režanja, zajedno s njihovim grubim, vibrirajućim teksturama, čine ih prijetećim.

Učinak na mozak: Režanje stimulira amigdalu i oslobađa hormone stresa poput kortizola i adrenalina. Ti su zvukovi povezani s instinktima za preživljavanje, a naš trenutni odgovor je bijeg ili priprema za obranu.

8. Dječji plač

Iako se obično ne povezuje s užasom, zvuk dječjeg plača može izazvati intenzivne emocionalne reakcije. Plakanje pokreće instinkt njegovatelja, ali u određenim situacijama - primjerice kada je uporan ili u tihom, mračnom prostoru - može stvoriti osjećaj napetosti ili bespomoćnosti.

Učinak na mozak: Dječji plač aktivira limbički sustav mozga, posebno prednju inzulu, koja se bavi empatijom i emocionalnim odgovorima. Dugotrajno izlaganje ovom zvuku može izazvati stres i tjeskobu, osobito ako se plač ne može utješiti.

9. Visoko-Pitched Feedback ili Screeching

Povratni ili škripavi zvukovi, poput onih iz mikrofona, uznemiruju zbog svoje visoke visine i nepravilnosti. Ovi zvukovi spadaju u frekvencijski raspon koji je oštar za uši i težak za obradu mozgu, što ih čini neugodnima, pa čak i bolnima.

Učinak na mozak: Visoke zvukove slušni korteks obrađuje kao signale opasnosti, zbog čega mogu uzrokovati fizičku nelagodu i tjeskobu. Mozak te zvukove tumači kao oštre ili štetne, potičući zaštitni odgovor da se udaljimo od izvora.

10. Tutnjava grmljavina

Tiha, udaljena tutnjava grmljavine često izaziva strah jer signalizira približavanje oluje, koja bi mogla donijeti opasnost. Duboki, kotrljajući zvučni valovi grmljavine, osobito ako su dugotrajni, mogu stvoriti osjećaj nadolazeće propasti jer signaliziraju prisutnost sile izvan ljudske kontrole.

Učinak na mozak: Mozak grmljavinu povezuje s opasnošću zbog prošlih iskustava s olujama. Duboki zvučni valovi rezoniraju s jezgrom tijela, što može pobuditi osjećaje ranjivosti i iskonskog straha, čak i kada smo sigurni u zatvorenom prostoru.

11. Koraci u praznom hodniku

Čuti spore, namjerne korake u praznom hodniku može biti jedno od najuznemirujućih iskustava, osobito kada je izvor zvuka nepoznat. Ritmički, ali nepravilni uzorak koraka može izazvati tjeskobu, dok mozak pokušava identificirati je li zvuk prijatelj ili neprijatelj.

Učinak na mozak: Koraci izazivaju povećanu budnost i trenutnu želju da se locira izvor. Kada je izvor zvuka dvosmislen, moždani centri za tjeskobu se aktiviraju, stvarajući osjećaj straha.

12.Iskrivljeni glasovi

Iskrivljeni glasovi, bilo zahvaljujući tehnologiji ili neprirodnim sredstvima, imaju posebno uznemirujući učinak na ljude. To je zato što je mozak podešen da razumije ljudske obrasce govora, a kada su ti obrasci promijenjeni ili poremećeni, to postaje zbunjujuće i uznemirujuće.

Učinak na mozak: Iskrivljeni glasovi stvaraju kognitivnu disonancu koja mozgu otežava obradu zvuka kao čovjeka. Ova zbunjenost izaziva osjećaj nelagode, jer mozak percipira izmijenjeni glas kao neprirodan ili prijeteći.

13. Zveckanje lanaca ili metalni zvukovi

Zvuk lanaca koji zveckaju ili povlače metal često se povezuje sa zatvorom ili zatočenjem, što izaziva duboki osjećaj straha. Ti su zvukovi često spori, metodični i teški, pojačavajući njihovu povezanost s borbom ili opasnošću.

Učinak na mozak: Zveckanje metala ili zvukovi povlačenja aktiviraju mreže asocijacija u mozgu, povezujući zvuk sa slikama zarobljavanja ili opasnosti. To je pojačano kulturnim prikazima lanaca kao simbola zatočeništva.

14. Statički šum (bijeli šum)

Iako bijeli šum može djelovati umirujuće u malim dozama, produljena izloženost statičkim ili šištavim zvukovima, poput onih iz neugođenih radija ili TV-a, može izazvati tjeskobu ili nelagodu. Nasumičnost i nedostatak uzorka čine ga uznemirujućim za mozak.

Učinak na mozak: Statičkoj buci nedostaje ritam ili predvidljivost, što sprječava opuštanje mozga. Ovaj zvuk može izazvati mentalni umor dok mozak pokušava shvatiti buku, što s vremenom uzrokuje tjeskobu.

15. Zvukovi otkucaja srca

Zvuk otkucaja srca, osobito ako je pojačan ili nepravilan, može postati sve jeziviji kada se čuje izvan konteksta. Ovaj zvuk oponaša unutarnji ritam tijela, ali kada je pojačan ili izoliran, može stvoriti uznemirujući podsjetnik na našu ranjivost.

Učinak na mozak: Sluh nepravilnog ili pojačanog otkucaja srca može aktivirati centre za tjeskobu u mozgu. Podsvjesno smo usklađeni s pravilnim ritmom vlastitog srca, pa kada je taj ritam izmijenjen ili naglašen, izaziva osjećaj panike ili nelagode.

Dodatni izvori za čitanje:

• Braund, Martin, The Soundscape: Our Sonic Environment and the Tuning of the World, 1993.

• Levitin, Daniel J., This Is Your Brain on Music: The Science of a Human Obsession, Penguin Books, 2006.

• Kumar, S., Neuralne osnove averzivnih slušnih podražaja, Oxford University Press, 2021.

• Schafer, R. Murray, The Tuning of the World, University of Pennsylvania Press, 1977.